U posljednje vrijeme puno se govori o rastu populizma, uzrocima tog trenda i prijetnji europskim gospodarstvima, ali zapravo ništa tu nije novo. Populizam u svojim različitim oblicima proučava se još od 19. stoljeća, a riječ populizam možemo reći često se koristi i za ono što zapravo nije. Vrlo često se i zloupotrebljava, kao poštapalica kada političari kritiziraju svoje političke oponente ili ih žele diskreditirati. Što je zapravo populizam? Prema nizozemskom politologu Casu Muddeu, populizam je zapravo ideologija koja dijeli društvo na dvije suprotstavljene skupine; običan narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Mnogo je definicija i različitih tumačenja populizma, pa će neki reći da je to stvarna ideologija, a neki pak da je to samo politički stil. Tako nizozemska politologinja Tjitske Akkerman (2003) smatra kako treba razlikovati populistički stil od populizma kao modela politike.
Kada to primijenimo na Hrvatsku, možemo zaključiti da jedino Živi zid u Hrvatskoj možemo definirati kao pravu populističku stranku, a vođe stranke kao prave populiste. Međutim, kada govorimo o populizmu kao političkom stilu, tada je populista puno više, a među je njima je svakako najistaknutiji Milan Bandić. Po definiciji populizma, Bandić bi trebao biti dio naroda, protiv elita. Međutim, iako se služi populističkim metodama, on nije populist je on je elita per se, i to već 18 godina. Možda zvuči oštro, ali kod Bandića je sve laž i prevara. On glumi da je populist, koristi njihov stil i alate da bi prikrio sve ono što se „iza brda valja“, gdje sa svojim interesnim grupama ubire novac građana i gdje političkom trgovinom kroji vlast. Svaka njegova izjava i javni nastup zapravo je jeftini populizam ili, bolje rečeno, populizam u svom najprimitivnijem obliku, od toga da će polizati i pojesti snijeg na zagrebačkim ulicama do aktualnog paradiranja na štakama u javnosti. Pritom vrlo često prijeđe granicu pristojnosti pa se sličnima sebi dodvorava omalovažavanjem novinara ili seksističkim komentarima među kojima je i ovaj, citiram: „Je li vi znate da Bandić svima daje? Ja da sam žensko bio bih najbolje žensko, a ja sam jedan mali muškarac. Ali ja svima dam. Je li vi vjerujete da ja njima nisam dao? Ja sam njima dao i više nego što su tražili, ali svoju dezorganiziranost, svoju nesposobnost da se organiziraju, neuspjeh žele prevaliti na gradonačelnika. Ali nije to ništa slučajno. Ali ja sam najbolja dama. Pikova dama”. To je zapravo bio njegov komentar optužbe inicijative „Narod odlučuje“. Politički analitičari populiste danas najčešće dijele na desne i lijeve, dok će one granične slučajeve svrstati u centrističke populiste. Milan Bandić je po potrebi sve to; on je protiv Tita kad mu trebaju Esih i Hasanbegović, a kad mu trebaju oni lijevi izvikuje „Tuđe nećemo, svoje ne damo.“
Kada govorimo o utjecaju populizma na povjerenje građana u politiku, dolazimo do one što je prije, kokoš ili jaje? Populizam je i rezultat nezadovoljstva građana u politiku, ali i utječe na gubitak povjerenja u politiku. Naime, kada populizam pokaže svoje pravo lice, kod građana izaziva gađenje i potpuni gubitak interesa za sve što ima veze s politikom pa tako i za sudjelovanje u političkim procesima.
Nadalje, važno je spomenuti i ulogu medija u jačanju populizma i tu Hrvatska nije ni po čemu drugačija od drugih zemalja Europe ili svijeta, gdje svjedočimo pravim populističkim fenomenima poput Trumpa ili slučaja Brexit u Velikoj Britaniji. Mediji zbog komercijalizacije otvaraju prostor i daju vjetar u leđa populistima pa možemo govoriti o pravoj estradizaciji politike. Upravo zbog tih problema mnoge javne ustanove u svijetu plaćaju javne kampanje kako bi svojim građanima približile ozbiljne politike, svjesne da drugačije ne mogu „probiti“ medijski prostor. Takvu praksu u Hrvatskoj ne vidimo, osim u komunikaciji projekata koji se financiranju novcem iz EU fondova. Stoga je i hrvatski reformski potencijal značajno smanjen zbog načina na koji mediji (ne)govore o tim važnim temama. Društveni mediji odigrali su značajnu ulogu u širenju populističkih tema, jer ih populisti vješto koriste u nametanju agende mainstream medijima, koji prenoseći ih sudjeluju u promoviranju populizma. Biti populist postaje, nažalost, imperativ pa je primjetno da se i maninstream stranke okreću populizmu kada im rejtinzi padaju. To potvrđuje primjer Gordana Marasa koji sve više preuzima stil Ivana Pernara te bismo, po retorici, lako mogli zaključili da dijele iste politike i programe.
Dok je politike bit će i populizma. Iskorijeniti ga ne možemo, ali važno je raditi na tome da populizam uvijek bude na marginama društva, jer smo, nadam se, naučili iz brojnih primjera i iskustava da nijednom društvu nije donio ništa dobro.
Ankica Mamić 