Paralelni svemir hrvatskih sindikata

Ovih dana, brojni javni istupi predstavnika Sindikata (Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, Sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika, Sindikat matice Hrvatske…….naime, 11 ih sudjeluje u pregovorima o osnovici..)  jasno otkrivaju kako stvari kod nas funkcioniraju i zašto godinama, zarobljeni u okovima, ne možemo naprijed.

Vilim Ribić iz Sindikata matice Hrvatske, a pitanje kolika mu je plaća u Sindikatu, odgovorio je ovako: „Neću vam odgovoriti. Moji članovi znaju kolika je moja plaća i to je jedino bitno jer ju oni financiraju. Nemojte nas to više pitati jer nije pošteno. Ja nisam nikada odredio svoju plaću, ona je određena za radno mjesto. Do 44. godine sam imao plaću asistenta, a onda su tijela sindikata došla do zaključka da plaća treba biti u visini državnog tajnika.“

Eto ako su tijela Sindikata tako zaključila, tko smo mi da propitkujemo. Jednako tako Sindikati zaključuju kako država ima 4,7 milijardi kuna viška i kako zaposleni u javnim službama zaslužuju povećanje osnovice od 18 posto, što je, kako kažu, nacionalni interes prvoga reda kako bi se zaustavilo iseljavanje.  Dakle,  Sindikati odlično barataju izračunima i upućeni su u demografska i migracijska pitanja.

Kažu, ljudi su se iselili. To je točno, a među brojnima koji su iselili puno je obitelji s djecom. Nadalje, kada pogledamo broj djece u školama prema podacima Državnog zavoda za statistiku imamo više od 70 tisuća osnovnoškolaca manje nego prije 15 godina.  Samo po sebi logično se nameće pitanje je li broj zaposlenih školstvu pratio ove trendove? Može li javnost dobiti na uvid tablicu zaposlenih u osnovnim školama i koliko je učenika po razrednim odjeljenjima?  Kako je moguće da se drastično smanjuje broj đaka, a broj učitelja ostaje isti ili se čak povećava?

Naravno, nisu problem samo učitelji, jer beneficije koje traže Sindikati odnose se na 240 tisuća zaposlenih u javnim i državnim službama, a državu (Čitaj: NAS) bi koštale oko 3,5 milijarde kuna!

Premijer Plenković (s pravom) ne pristaje na ucjene, kao ni za pregovore s čelnicima Sindikata čija je plaća kako je i sam rekao, veća od njegove. Sada se otkriva da i neke tajnice čelnika Sindikata imaju plaću gotovo kao i premijer.

Vlada će, kako je najavio premijer Plenković, angažirati konzultante koji će utvrditi realnu složenost svih poslova u svim javnim službama te će se po tome izračunavati koeficijenti plaća. Osim prijedloga koeficijenata, analiza treba utvrditi i koliki je broj zaposlenika potreban u kojem sektoru.  Time bi se i u sektoru obrazovanja pokazalo kolike bi trebale biti plaće te koliko je zaposlenih potrebno na kojoj funkciji u školama.

Sindikati su naravno protiv toga. Pa neće valjda njima netko drugi računati koliko ljudi treba i koliko bi trebali biti plaćeni kad je sve tako jednostavno i kad, kako kaže Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, sve stane u dva svima razumljiva grafa. I jesu, u pravu su. U dva grafa jednostavno je prikazati koliko je svih ovih godina bujao javni sektor, koliko se ljudi zapošljavalo bez da je itko analizirao stvarne potrebe, složenost poslova pa time i koliko tko zaslužuje biti plaćen. Uvijek je bilo po onoj država ima, država će platiti, svima jednako i svima koliko Sindikati misle da je potrebno. E država to smo svi mi. I mi zaposleni u privatnom sektoru, mi poduzetnici koji punimo proračun kojim se servisira ogroman trošak zaposlenih u državnim i javnim službama, lokalnoj upravi, zavodima, agencijama i onima u javnoj upravi, a koji će, prema predviđanjima, ove godine doseći 44 milijarde kuna!

Analiza koju najavljuje Vlada, nužna je i hitna, ona je trebala biti već davno učinjena. Nažalost, puno je prilika propušteno zbog interesa ovih ili onih. Ipak, jedini interes sviju trebao bi biti uvođenje reda jer svima je jasno da je ovaj sustav, ovakav, neodrživ.

Nitko ne dovodi u pitanje činjenicu da plaće učiteljima trebaju rasti, da moraju biti više plaćeni za svoj odgovoran posao. Ali nikako ne u ovom broju i nikako ne po modelu svima jednako. Racionalizacija i optimizacija nužna je kako bi se i radilo i zaradilo. To vrijedi u realnom sektoru, i to konačno moramo preslikati i na onaj javni.

Jednostavno je, kao dva grafa koje spominje Branimir Mihalinec. Samo nam se percepcija tih grafova ne podudara.