Hrvatsku su u 2020. zadesile višestruke nevolje. Epidemija i dva jaka potresa previše su i za one puno veće i uređenije od nas. Nažalost, kod nas puno toga ne štima ni u mirno doba, a kriza samo ogoli do kraja svu nemoć i nesposobnost sustava u cjelini. Premijer je nedavno rekao kako je Hrvatska „u permanentnom kriznom upravljanju“. Iako je to zapravo točno, pitanje je kakvo je ono u praksi i kako se ovom krizom upravlja.
Nakon potresa u Zagrebu, kada su prvo lokalne vlasti izostankom pravovremene i adekvatne reakcije pokazale svoju nemoć, ovaj posljednji, jači i razorniji na području Petrinje, Siska i Gline samo je potvrdio da u Hrvatskoj za krize ovakvih razmjera nismo spremni. Tko je za to kriv? Pa možemo reći krivi su svi oni koji su upravljali Hrvatskom od završetka Domovinskog rata, jer je stihijski pristup svemu postao uobičajen i svima prihvatljiv model postupanja. Tako se stihijski pristupilo i obnovi porušenih kuća nakon rata što je sada opet došlo na naplatu, a stihijski se nažalost upravlja i ovom posljednjom katastrofom na potresom pogođenim područjima.
Od raspada lanca odgovornosti i zapovijedanja, kaosa u kojem se više ne zna što i u kojem trenutku nakon potresa radi vojska, policija, civilna zaštita, Crveni križ, tko i kada aktivira robne zalihe i što uopće u njima postoji, puno je gore i štetnije nepostojanje plana komunikacije. To je posebno važno u ovakvim katastrofama u kojima tisuće ljudi u sekundi ostane bez krova nad glavom, u kojima je strah, neizvjesnost i nesigurnost osjećaj koji ne prestaje. Krizu ne možemo predvidjeti, ne možemo znati u kojem će se trenutku dogoditi potres ili druga katastrofa. Ipak, kada govorimo o komuniciranju za krizu moramo biti spremni puno prije nego se ona dogodi. Za to unaprijed treba pripremiti krizni komunikacijski plan, oformiti krizni tim s jasnim procedurama tko, što i kada radi, koja je čija uloga i tko o čemu daje izjave. Komunikacijske improvizacije u ovakvim su događajima nedopustive, jer svaka izgovorena riječ ima posebnu težinu.
Upravo zato sve ovo čemu sada svjedočimo nakon potresa, uz organizacijsku, možemo nazvati i komunikacijskom katastrofom u kojoj glavnu riječ vode oni najodgovorniji. U skladu s pravilima krizne komunikacije, i u ovom slučaju trebalo je pokazati empatiju, zabrinutost i suosjećanje sa svima pogođenima potresom, kao i zahvalnost i poštovanje svim običnim ljudima koji su se iz svih krajeva Hrvatske istog trena organizirali i pohitali u pomoć. Umjesto empatije i zahvalnosti, slušamo optužbe, omalovažavanje i prebacivanje krivnje nadležnih za vlastitu nesposobnost i neorganiziranost na građane koji pomažu. Tako su Trutu bili krivi navijači koji su istu večer došli čistiti grad od ruševina, drugima građani koji su zatrpali Crveni križ prehrambenim i higijenskim potrepštinama, županu Žiniću krivi su oni koji dovoze kontejnere i kamp kućice po privatnim linijama da bi bar dio ljudi, čekajući uspavanu birokraciju, imao gdje provesti noć, ministru Horvatu smetaju kuhari heroji koji su svih ovih dana pripremali tisuće toplih obroka građanima, jer je to, kako on kaže, previše. Uz sve to, pojedini su si uzeli za pravo i određivati tko obrok zaslužuje, a tko ne.
Iako je premijer Plenković pokušao umanjiti štetu pozivajući na sinergiju i zajedništvo nadležnih i svih koji sudjeluju u pružanju pomoći, u tome nije uspio. Jer tu sinergiju i suradnju na koju poziva, svojim postupcima i načinom komunikacije „ruše“ upravo oni od kojih se očekuje da budu faktor kohezije.
Kako vratiti povjerenje u institucije, u državu koja krivi građane za brzu reakciju, samoorganiziranost u pružanju pomoći i sve ono što rade, a što bi trebala činiti ona sama? Kako opravdati tromost i neučinkovitost sustava koji izgubljen u birokratskim zavrzlamama nije u stanju reagirati u trenutku u kojem je to dužan činiti?
Iako u tragediji koja nas je zadesila ne bi smjelo biti podjela, pobjednika i poraženih, država je nažalost u ovom slučaju posramljena, poražena i ona koja dijeli umjesto da spaja. Ponovno je pala na ispitu komunikacije, a popraviti i umanjiti nastalu štetu nije nimalo lak zadatak.
Učenja i ponavljanja gradiva nikada dosta. Vjerujemo da će oni koji trebaju iz ovoga ipak nešto naučiti. Isprika, priznanje pogreške, zahvala onima koji su je itekako zaslužili, empatija i suradnja umjesto optužbi i prebacivanja krivnje. „Permanentno krizno upravljanje“ o kojem je govorio premijer bez adekvatne i upravljane komunikacije osuđeno je na neuspjeh.
Ankica Mamić 
Premijeru, kao osnovnim i primarnim uzročnikom gubitkom povjerenja u institucije, ne bi pomogla niti adekvatna i upravljana komunikacija. Jer, osim što mu nedostaje za ovo potrebna leadershipska kakvoća, svojim narcisoidnim i arogantnim obraćanjima je izgubio, iako ovi to prikrivaju, i svoje najvjernije adlatuse. A žestina prirodnih katastrofa i enormni gubitci života i imovina, je uzrokovala eksploziju masovnog nezadovoljstva žrtava, koja je do tada bila potiskivana poznatom “hrvatskom šutnjom”.
Sviđa mi seSviđa mi se