Kriza može nastupiti u različitim oblicima i značajno utjecati na pojedince, organizacije, korporacije i društvo u cjelini. Stoga je teško naći jednu općenitu definiciju krize, a u odnosima s javnošću često se koristi ona Londonske škole za odnose s javnošću koja krizu opisuje kao „ozbiljan incident, događaj koji utječe na čovjekovu sigurnost, okolinu, proizvode te ruši ugled organizacije.“ U organizacijama krize mogu biti izazvane unutarnjim faktorima, dok su vanjski uzroci krize oni na koje nije moguće utjecati, poput prirodnih katastrofa, nesreća, gospodarske krize i slično. Koronavirus upravo je primjer takvog neočekivanog i iznenadnog događaja koji je uzrokovao krizu u cijelom svijetu, međutim, ono što čini razliku jest način na koji se njome upravlja. Naš hrvatski, svakako može biti primjer kada govorimo o uspješnom upravljanju krizom u komunikacijskom smislu, jer bez obzira na to koliko dobro organizacija upravlja krizom na operativnoj razini, puno je važniji način na koji o njoj komunicira.
Kada se dogodi kriza, na površinu često izlaze dotad nevidljivi, ali važni, kompetentni ljudi, stručnjaci u svom poslu kojih je naša mala zemlja puna, ali nažalost rijetko dobivaju priliku pokazati se pod svjetlima reflektora koje prečesto i previše uzimaju oni koji ih po ničemu nisu zaslužili.
Još ljepše je, nama ženama na ponos, kada u kriznoj situaciji glavnu riječ povede jedna žena i svojom pojavom, nastupom, argumentacijom i dikcijom ulijeva povjerenje, sigurnost, kada primiri paniku i kratko, jasno i nedvosmisleno kaže sve ono što javnost u tom trenutku treba čuti.
Korona virus u Hrvatskoj primjer je dobro vođene krizne komunikacije i pohvalno je vidjeti tim ljudi koji redovito i pravodobno izvještava javnost o svim bitnim momentima krizne situacije. U timu koji uspješno vodi ministar zdravstva, ipak se po mnogočemu ističe i prednjači jedna žena – ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević dr. Alemka Markotić.
Njezina biografija je impresivna i jasno je zašto je najkompetentnija govoriti o koronavirusu, načinu liječenja i usmjeravati opću javnost kako se ponašati u trenutnoj situaciji. Međutim, ono što se u njezinom slučaju iznova potvrđuje je da je komunikacija sve, a posebno u slučaju krize. Način na koji ona komunicira, primjer je izvanrednog kriznog komuniciranja i možemo reći školski primjer iz kojeg svi koji se bave komunikacijama, ali i oni koji do sada nisu bili sigurni čemu služe odnosi s javnošću, mogu itekako puno naučiti. Komunikacija mora biti planirana i upravljana, imati jasan cilj, potrebno je znati kome se obraćamo i kakvu poruku poslati svakoj ciljanoj javnosti.
Uz dužno poštovanje ministru i cijelom timu Nacionalnog kriznog stožera, glavno lice komunikacije koju svaka kriza treba imati, u ovom je slučaju zasigurno dr. Markotić. Upravo ona svojom pojavom i svakodnevnim nastupom stvara okružje sigurnosti i povjerenja u sustav, što je iznimno važno u kriznoj situaciji.
Zbog načina na koji komunicira sve bitno, istodobno smireno, ali dovoljno ozbiljno da cijelu situaciju nitko ne shvati olako, već sada je zaslužila nagradu komunikatora godine. Vjerujem kako će to i struka prepoznati. Jer i za percepciju, ali i razvoj struke važno je isticati ovakve, najbolje primjere iz prakse.
Ankica Mamić 