Krizni menadžment je jedan od najvažnijih elemenata upravljanja i točka na kojoj se dokazuje sposobnost vođenja i liderstvo. Svaka odgovorna organizacija, bez obzira o vrsti iste i čime se bavi, treba imati unaprijed pripremljen i razrađen plan upravljanja potencijalnom krizom s ciljem umanjenja štete koju ona posljedično može nanijeti organizaciji i svim njezinim dionicima. Najvažniji korak u izradi plana upravljanja krizom, zasigurno je formiranje tima ljudi koji će u slučaju krize, biti spreman i sposoban odgovoriti na sve izazove i jednako tako, sve aspekte krize adekvatno komunicirati prema ciljanim javnostima. Svi planovi i procedure ne vrijede mnogo, ako iza njih ne stoje ljudi s kredibilitetom, lica kojima se vjeruje.
Danas u Hrvatskoj, uz sve nedaće koje su nas zadesile i koje nas nažalost tek očekuju, imamo konačno ekipu kojoj se vjeruje! Članovi Nacionalnog kriznog stožera, a ponajprije dr. Alemka Markotić, postali su uporište svima koji traže točne i precizne informacije o svemu što se događa oko pandemije koronavirusa. A zašto je tome tako? Vrlo jednostavni su razlozi. Znaju što rade, zašto to rade i sve što rade znaju objasniti onima kojih se to tiče. Svakome od nas, bez obzira na dob i stručne kvalifikacije. Svaka poruka promišljena je i oblikovana na način da pruži nužne informacije, potakne na odgovornost i ozbiljnost, suzbije strah i paniku, neutralizira lažne vijesti te da ne ostavi nedoumice.
S druge pak strane, kada nas je zadesila još jedna velika nevolja, potres u Zagrebu, svjedočili smo upravo suprotnom primjeru, kaosu u svakom pogledu, nedostatku organiziranosti, informiranosti i, prije svega, suosjećanja odgovornih za upravljanje gradom prema ljudima čiji su stanovi i kuće teško oštećeni i onima koji su toga jutra ostali bez krova nad glavom. Oni su u strahu i panici stajali ispred svojih zgrada i domova, mediji su obilazili gradske ulice i trgove, izvještavali o štetama s vidljivim nesnalaženjem i nedoumicom – što poručiti građanima, gdje ih i na koga uputiti za informacije i daljnje postupanje. Sati su prolazili, nigdje sveprisutnog 365 gradonačelnika ni glasnog pročelnika Ureda za krizne situacije. Nigdje kriznog gradskog tima, nigdje informacija, nigdje utjehe i ohrabrenja, nigdje savjeta što i kako dalje.
Tog popodneva, rasprostrla se pred svima nama i razotkrila sva nemoć i neznanje Milana Bandića, koji je u sjeni premijera bio manji od makova zrna, pokušavajući na trenutke, uobičajeno nesuvislim izjavama, privući pažnju na sebe. Taj nesretni potres ogolio je do kraja neodrživ model vladanja gradom, nesposobnost i nekompetenciju u svakom smislu, bahatost i elementarni nedostatak empatije, bezobrazluk i neodgovornost. Isti onaj gradonačelnik koji novcem građana kupuje i održava svoju poziciju, autokratski vlada i raspolaže gradskim resursima zadovoljavajući prije svega svoje privatne interese i interese svojih prijatelja, kumova i rođaka, u trenucima najveće gradske krize krivnju za štetu svaljuje na leđa nesretnih i štetom pogođenih građana i umjesto da nudi rješenja, očekuje ih od drugih, od svih nas. Sada „ja“ postaje „mi, svi zajedno“, grad nema kriznog plana ni strategije, nema tima niti rješenja.
Grad Zagreb morao je biti spremniji na ovakav scenarij. Odgovorno vodstvo predviđa, planira i spremno je na moguću krizu te ima unaprijed oformljen tim stručnjaka i razrađen plan postupanja i komunikacije. Na čelu takvog tima treba biti netko kome se vjeruje. Milan Bandić zasigurno nije osoba koja procesom može i smije upravljati, niti može biti lice komunikacije koje ulijeva povjerenje.
Što nam se nudi kao alternativa? Dvije vodeće stranke godinama propuštaju ponuditi rješenje za Zagreb, model koji će se suprotstaviti samovolji i korupciji, koji će zaustaviti rasipanje ogromnog gradskog budžeta i osigurati da grad raste i razvija se, ali i da bude u svakom trenutku spreman stoički podnijeti i najveću krizu.
Od neizvjesnosti i porušenih domova, svake nesreće i nepogode, puno je gore u takvim trenucima biti bez lidera i bez povjerenja u sustav. Zagreb to nije zaslužio.
Ankica Mamić 