Među primarnim ciljevima gospodarske politike svake hrvatske Vlade do sada bio je i jest rast investicija, jer bez njih nema razvoja i napretka. Prema rezultatima „Izvješća o globalnoj konkurentnosti 2019.“, Hrvatska se nalazi na 63. mjestu među 140 zemalja i ostvarila je pomak za 5 mjesta u odnosu na 2018. godinu. Ne zvuči loše ako pritom ne spomenemo da su daleko ispred nas Rumunjska, Bugarska, Češka, Poljska, Mađarska, Slovenija i Slovačka. Zašto je tome tako i što su mogli i znali oni, a mi nismo?
Razlog je zapravo u činjenici da smo puno pričali, a malo radili. Stvaranje poticajnog okruženja za privlačenje prije svega privatnih investicija nije moguće bez korjenitih i radikalnih reformi javnog sektora, ali i snažnih društvenih promjena i promjena ustaljenih obrazaca ponašanja i poslovanja. Previše je svima nama dobro poznatih priča o propalim pokušajima ulaganja domaćih i stranih investitora u različite projekte od juga do sjevera naše zemlje, da bi se moglo govoriti o slučajnostima ili spletu nepovoljnih okolnosti.
Danas, 30 godina od osamostaljenja države, teško je pobrojati sve urede, agencije, servise i zakone, koji su trebali poslužiti kao poluga za privlačenje i olakšavanje ulaganja. Tako je u vrijeme Ive Sanadera zaživio One stop shop i hitro.hr, kao servis koji će olakšati građanima i poduzetnicima pristup informacijama i rad s tijelima državne uprave. Otvaranje 15. po redu ureda servisa Hitro.hr u Hrvatskoj, obilježeno je tada posebnom svečanošću u Vladi RH uz performans u režiji Krešimira Dolenčića u kojem nestaju uredi pretrpani registratorima i pretvaraju se u moderne i super učinkovite i uz poruku Ive Sanadera „birokracija je prošlost, dobrodošli u hitrokraciju”. Još je dojmljivija bila njegova izjava kako su ovim servisom i transparentnošću najzadovoljniji poduzetnici koji su otvorili svoje urede, „bez mita i korupcije“.
„Hitrokraciju“ su nastavili i u Vladi Zorana Milanovića osnivanjem Agencije za investicije i konkurentnost 2012. godine, što je tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić popratio riječima kako treći put valjda i Bog pomaže, jer tada je to bio treći pokušaj formiranja tijela koje bi trebalo biti učinkovito u borbi protiv birokracije, administrativnih prepreka i zakonskih zavrzlama. Nakon što je Radimir Čačić iste te godine morao napustiti Vladu zbog odsluženja kazne zatvora, Milanovićeva je vlada osnivanje Agencije za investicije i konkurentnost pojačala i donošenjem Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske koji je zapravo trebao upotpuniti raniji Zakon o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja. Nažalost, sve je manje-više ostalo na slovu zakona na papiru, a konkretni i vidljivi rezultati su izostali.
Kako to već kod nas biva, svaka vlada koja dođe najprije se bavi revizijom ministarstava i agencija, spajanjem i ukidanjem, ili bolje rečeno, poništavanjem onoga što je radila prethodna. Tako je HDZ-ova 2018. godine ukinula Agenciju za investicije i konkurentnost, čije je poslove preuzelo Ministarstvo gospodarstva, a Sabor je usvojio izmjene Zakona o strateškim investicijskim projektima RH, Zakona o javno-privatnom partnerstvu, Zakona o poticanju ulaganja te Zakona o zadrugama. Sve to, kako je rekao ministar gospodarstva Horvat, napravljeno je s ciljem racionalizacije državne uprave i zapravo ponovio sve ono što smo već puno puta čuli i ranije.
Zamislite nakon svega kako je biti privatni investitor u Hrvatskoj, kako se snaći u šumi propisa, agencija, zakonskih izmjena i dopuna, a istovremeno očuvati ne samo svoj kapital, već i zdrav razum.
Državne investicije, koliko god velike i važne bile, ne mogu nadomjestiti značaj i ulogu onih privatnih. Među ključnim preprekama koje je u analizi o investicijama naglasio i ekonomist i analitičar Velimir Šonje, jest i činjenica da nismo uspjeli učiniti Hrvatsku atraktivnom za ulaganja niti vidljivom na investicijskoj mapi svijeta, a to nije moguće, kako je istaknuo, bez jačanja tržišta kapitala, bez otklanjanja administrativnih i birokratskih barijera poslovanju i investiranju.
Korona kriza osvijestila nam je i između ostaloga da Hrvatska ne može živjeti samo od turizma, da je turizam snažno ovisan o okolnostima na koje ne možemo utjecati. Međutim, postoji mnogo toga na što možemo, a to već godinama ne činimo. Kapital i investicije sada trebamo više no ikada. Pred nama su još jedni parlamentarni izbori i Vlada koja dobije povjerenje građana, zbog duboke recesije koja prijeti, neće imati vremena za nove one stop shopove, agencije za konkurentnost, ukidanja i osnivanja. Poput mjera za spas gospodarstva u korona krizi, bit će potrebna hitna i provediva rješenja kojima će se potaknuti ulaganja i stvoriti okruženje u kojem investitori više neće biti „krava muzara“ ili lopta za nabacivanje. Bez investicija nema napretka, a život od sunca i mora luksuz je koji si više nećemo moći priuštiti.
Ankica Mamić 